Intervju: Harun Mehmedinović
Zašto i kada ste se odlučili za fotografiju? Šta Vas najviše privlači u ovom poslu?
-Počeo sam se baviti fotografijom prvobitno tokom putovanja preko Amerike. Dok sam bio u koledžu, često sam putovao autom ili vozom preko Amerike, put je oko tri dana, i želio sam da provodem to vrijeme radeći nesto kreativno ali ne identično onome sto sam studiro (film) tako da je fotografija bila prirodan izbor. Prvobitno sam se bacio 35mm filmom i snimao landscapes, i taj proces pažljivog slikanja i isčekivanja rezultata mi je uvjek bio intrigantan. Mnogo puta sam bio iznenadjen. U poslijednju godinu dana, bacio sam se po prvi put na aktivno snimanje ljudi, imao sam potrebu da istražim spontanost i imporovizaciju i da radim na nečemu kreativnom sa prijateljima koji obično nisu upućeni i na koji art, koji su generalno zaglavljeni u "9 do 5" život. Ovo je bila prilika da ja njima donesem sviježe i unikatno iskustvo, a da oni budu dio nečega što je defakto-psihološki eksperiment.
Opišite nam ukratko kako izgleda Vaš radni dan, da li imate neki ritual?
-U zadnje vrijeme, dijelim dane na snimanja i na pisanje scenarija za filmove. Ne bih rekao da imam neki dnevni ritual, moguće odlazak u kafić na rad, haha. Doduše snimanja sama, budući da me odvode obično na izolirane lokacije na kojima se ostane 5-10 sati, su posla neka vrsta rituala. Postoji neka forma katarze i za mene kao fotografa kada vidim subjekte koje snimam u procesu opuštanja od dnevnog života, vraćanja u stanje u kojem su bili kao dijeca i u kojem nisu bili već godinama.
Kako birate modele i mesta za shooting, šta vas inspiriše?
-Projekat je dizajniran tako da obično "subjekt" bira lokaciju koja njima padne na pamet. Gdje bi želili obično da "pobjegnu" od dnevne rutine. Obično su to izolirane lokacije u prorodi, opozit svakodnevnog života. Mene su uvjek inspirisale takve lokacije, vraćaju me u moje djetinjstvo gdje sam uvjek volio divljinu i prirodu a osjećao se skučeno u gradu. Ta spontanost subjekata ima skoro zarazan efekat na mene, kad se oni potpuno opuste, tad i ja. Koristim riječ subjekt jer niko od ljudi koje snimam nije tu da zadovolji mene i moju kameru, oni nisu predmet, oni su subjekt. Ja sam tu da snimim nešto u idealnom slučaju iskreno i spontano što oni urade, ili naprosto da im dam jedan unikatan doživljaj.
Kako možemo doći do vaših fotografija?
-Većina fotografija iz ovog projekta je na bloodhoney.com, ali se mogu takodje naći na Vogue Italia stranici
http://www.vogue.it/en/photovogue/profilo/eba5e455-d9f2-43b6-9bd1-75106238654f/user
Da li planirate da napravite izložbu u Beogradu ili Cirihu, ili da to možda budu nove lokacije, za nove kadrove?
-Za sada nemam planove, ali bi želio nekada da imam barem po jednu izložbu u obadva grada i ostatku Evrope, a i svijeta. Moja je nada da će ovaj projekat privući jos više pažnje i da ce doći malo više poziva iz evrope za izložbe. U ovom trenutku u planovima su Calgary, Alberta, Kanada, New York i Los Angeles.
Priredila za Pufnica.com: Vladana S. Veljković
Foto: Privatna arhiva, Harun Mehmedinović